Murterskih kalafata, onih mlađih, sve je manje. Težak je to fizički posao, koji prije svega zahtjeva mnogo ljubavi, ali i truda. No stari zanat koji je u žilama kucavicama stanovnika Murtera, “Kurnatara”, još uvijek živi u tradiciji obitelji čiji potomci nose upravo ono najvažnije- kalafatski gen.
Jedan od takvih, s pravom možemo reći, ponos je Murtera. Jedan od njih je i 33- godine star Nikola Skračić, poznatiji pod nadimkom Čiči.
Unuk je on pok. Ante Skračića (Milenka) Čičvardele, kalafata koji je u Nikoli od djetinjstva naslutio kalafatski gen, te ga rado poučavao osnovnim poslovima.
Rijetki će znati da je samozatajni Kurnatar i kalafat Nikola, izradio u zajedničkom projektu udruge Argonauta, Muzeja grada Šibenika, Općine i TZO Murter- Kornati, nadaleko omiljenu i najpoznatiju murtersku ljuljačku, lociranu na arheološkoj plaži Colentum. Osim ljuljačke, za Colentum je načinio je i klupe, “plotove” za odmorišta diljem plaže.
Regata “Didovin veslun”, koja se održava u sklopu manifestacije “Latinsko idro”, upravo zahvaljujući vrijednim rukama Nikole Skračića i njegovog prijatelja Mateja Balare, dobila je prekrasnu prijenosnu skulpturu, sohu sv.Roka, zbog koje je sama veslačka utrka postala pravi izazov posadama- jer takvo remek djelo svima od natjecatelja čast je posjedovati godinu dana, koliko traje užitak pobjednika u prijenosnom trofeju.
Posjetili smo kalafata Nikolu, u prostoru njegovog obrta “KALAFAT MURTER”, koji je zapravo stara radionica njegova djeda, danas nešto modernije opremljena, nego u vrijeme kad su tamo nastajali Milenkovi brodovi.
“ Zahvaljujući djedu, kojeg su zvali Milenko ili Čičvardela, kojem sam se uvijek “motao pod nogama”, naučio sam osnove zanata, naravno kad sam bio dovoljno “naresta” da mi omogući da mu budem šegrt. Zanat sam u potpunosti ispekao u murterskom brodogradilištu “Mali škver” kod Marka Bašića- Bačvara, gdje sam radio nešto više od sedam godina. Nema se tu puno za reći, povukla me ljubav prema moru, brodima, drvetu. Ovo je posao, koji osim fizičkog, traži i puno emocije, a toga mi ne manjka. Po zanimanju sam inače nešto posve drugo-računalni tehničar i dizajner”– ispričao nam je Nikola sa smiješkom, pripremajući drvo za sohu gajete koja zauzima gotovo cijelu radionicu.
“ Kad je ova gajeta došla, kao “gotova”, ustanovilo je da ništa ne valja, niti 50 % nije bilo upotrebljivo, pa je sad u procesu malo intenzivnije rekonstrukcije. “Zadrugarka” je duga 6, 30m, gradi se od hrasta, ariša i murve, od koje se radu “glave”. Namijenjena je prvenstveno korištenju polaznika dječje škole “Latinsko idro”, a sudjelovat će i u velikoj regati, nadam se pod vodstvom kapetana Ante Bašića iz Betine. O konačnoj “pituri”, kao završnom dijelu izrade, pričao sam s par prijatelja i oduševio me prijedlog jednog od njih, Tonija Turčinova, da gajetu posvetimo bojom onoj našoj drugoj tradiciji-maslinarstvu. Tako je nekako sad ideja da boje gajete oponašaju stablo masline. “Bande” bi imale ton pozadine lista masline, koji je nešto svjetliji, a “opas” bi bio kao lice lista, malo tamniji. Gornje dijelove bi istakli nijansama kore debla masline”– pojasnio nam je Nikola.
U radionici primijeti se i Čičijev utjecaj. Djedovi strojevi, koji su svi od reda bili ručne izrade, modernizirani su, pristigli su tu, nizom konstantnih ulaganja i novi strojevi, te CNC stroj koji uvelike olakšava izradu. Između oblikovanja dijelova drveta, povjerio nam je da jako voli raditi i s tikovinom, koja je uvijek popularna i tražena, te da posla uvijek ima, a da su najčešći klijenti stranci.
“Biti kalafat danas je rijetko zanimanje i posla uvijek ima. Kako imam dosta osoban pristup svakom brodu i poslu, moram osjetiti materiju i doživjeti priču broda ponaosob, da bih se prihvatio određene poslovne ponude, jer kako sam vjerojatno i naglasio već, ovaj posao se može jedino dobro napraviti s dušom i srcem. Do sad sam obavio nekih petnaestak- dvadeset rekonstrukcija brodova, jedan je bio moje potpuno autorsko djelo, ali nije za plovidbu, već je namjenjen za izložak”
Ne sumnjamo da će murterski vrsni kalafat Čiči svoje obiteljsko znanje i ljubav prema ovom visoko cijenjenom zanatu prenijeti, baš kao što je to učinio i njegov djed Milenka, na svoje naraštaje, jer sudeći po trenutku kad je u radionicu u majčinom krilu došao njihov osmomjesečni sin, koji, kako ponosni roditelji kažu, zaboravlja neugodu od izbijanja prvih zubića i zamijeni ih velikim osmjehom, čim čuje tatine stojeve kako zuje.
