PRIČE S RADUČA: „ ŠAMPINJONI UZGAJANI U TUNELU VOJNOG KOMPLEKSA“

Intervju Korisne Informacije Kultura i povijest Murter - Kornati Općina Murter - Kornati

Jedna od priča iz prošlosti koje se Murterini prisjećaju s nostalgijom je i svojevrsna atrakcija- uzgajanje šampinjona u tunelima vojnog kompleksa na brdu Raduč. Uzgajalište je bilo aktivno od 1984.-1989. godine., a vodio ga je agronom Davorin Pamić u čijem smo društvu osvježili sjećanja na ta vremena.

Tadašnji uzgoj gljiva je bio jedna od djelatnosti pogona murterske uljare. OUR (organizacija udruženog rada) Turizam i ugostiteljstvo, sadržavao je i Pogon uljare. U sklopu njega izvan turističke sezone su se konzervirale masline, kiseli krastavci, paprike, ljuti i slatki feferoni, ljutika, kupusa, kapulica, kompot od višnje Maraske. Konzerviralo bi se od 10 do 12 vagona robe. Djelatnice koje su radile tijekom ljeta u turizmu, imale su dva mjeseca godišnjeg odmora i nakon toga bi u studenom nastavile raditi kako bi dostigle potrebnih 180 radnih sati.

Priča je započela dolaskom 23- godišnjeg mladog nadobudnog entuzijasta agronoma Davorina Pamića u Slanicu 1981. godine, o čemu nam je na licu mjesta više ispričao i sam agronom Pamić, kojeg smo zatekli na sunčanom Raduču u društvu “domaćina”: načelnika Tonija Turčinova, kojeg je kao mag. ing.agronomije  jako zanimala takva priča iz “prve ruke”,  te Luke Ježine, koji se bavi projektima vezanim za brdo Raduč.

„U pogonu uljare radilo je pet žena kojima je trebalo naći posao nakon turističke sezone, stoga sam došao na ideju i elaborirao projekt uzgoja gljiva, koji sam predvidio locirati u vojnom kompleksu brda Raduč. Za pogon su korištene tri prostorije tunela. Glavni ulaz se nalazio gdje je ulaz u skladišni prostor južne bitnice.
Ključno je bilo osposobljavanje gusterni vode koje gledaju na Selo, kojima je kapacitet zapremina bio 4 vagona, što je omogućeno dolaskom kamiona cisterni koje su dovozile vodu do vrha brda na prethodno ručno priređenom prilazu(cesti). Glavni pogon se nalazio na mjestu otvora za topove, gdje je za početak izgrađena stelaža s četiri etaže. Sastojao se od polica metalne konstrukcija, koje su se zavarivale na licu mjesta, jer ih se kao spojenu konstrukciju nije moglo unijeti u tako tijesan prostor. Zatvarajući i otvarajući vrata tunela omogućavala se prirodna cirkulacija zraka bez klima uređaja čime je ostvarena ušteda na troškovima za struju. Svakim danom oko 11 sati osobno bi otvarao i zatvarao otvore tunela zbog potrebne cirkulacije zraka. U svakom nizu uzgoja, koji se odnosi na ciklus od sijanja, rasta i berbe, a trajao bi skoro četiri mjeseca, bila bi ostvarena berba od 8-10 tona gljiva“– prisjeća se Davorin Pamić, začetnik uzgajališta gljiva na brdu Raduč.

Dani berbe bili su poseban događaj, gotovo kao i sama činjenica da se takva kultura uzgaja na otoku. Gljive u to doba u morskim krajevima nisu bile popularne kao namirnica, malo je ljudi znalo što bi s njima i najčešće su se skanjivali kušanja, jer ne poznavajući recepte i misleći da su „možda otrovne“, nisu baš bile na listi poželjnih gastro avantura.

Gljive bi bralo sezonski oko 15-ak žena i 5 muškaraca, koje bi agronom prevozio svojim Warburg karavanom do vrha, pa bi se nastavilo pješke hodati nekih 50 metara. Ubrane gljive bi se prodavale ljeti restoranima i pizzerijama na potezu od Šibenika do Biograda. Uz pjesmu, berba je išla glatko, a nije manjkalo niti ručka na svježem zraku najvišeg brda na otoku Murteru.

Danas, u sjećanju ostaje predivna priča, poznata starijim mještanima, kojoj svjedoče svi dionici godina uzgoja “murterskih šampinjona” u sklopu tunela vojnog kompleksa brda Raduč.