MURTERSKO BUĆALIŠTE- Ljetna atrakcija i nematerijalna kulturna baština Murtera

Aktivnosti 365 Kultura Sport

Od početka lipnja, pa sve do kraja rujna, murtersko bućalište na Hramini prenapučeno je igračima, ali i znatiželjnom publikom, koja nerijetko iskaže želju okušati se u ovom tradicionalnom sportu svojstvenom isključivo zemljama Sredozemlja.

Povijest bućanja u Murteru je duga, gotovo da je rasla s mnogim generacijama i ostavljana u nasljedstvo novim naraštajima, kao nematerijalna kulturna baština. Samo bućalište doživljavalo je tijekom svih tih godina niz preinaka, preseljenja, ali dolaskom aktualnog načelnika Tonija Turčinova, koji je zahtijevao da se ova sportska tradicija tijekom rekonstrukcije tog dijela Hramine vrati u srce mjesta, cjelokupna priča je dobila sretan rasplet.

Murterski bućari u sastavu Miško, Špiro, Dane, Jorde, Maksim, Toša, Kreše, Kole, Šare, Mister, Zoran, Carinik, Duško i najstariji član Bero, koji ima 87 godina, nedvojbeno su turistička atrakcija tijekom ljetne sezone. Nazočni su kao „event u eventu“, kako za znalce ovog sporta tako i za znatiželjnike koje privuče neobična graja koja nastupi nakon tišine, neophodne za koncentraciju igrača- jer sport je sport i tu nema šale.

Tradicija mjesta poput Murtera neće nestati dok je ovakvih zaljubljenika u tradicijsko, koji se uz bućanje rado odazovu i kartaškim turnirima u trešeti i briškuli, muri ili japaneži.
Sportski folklor, kako mnogi nazivaju ove povijesne narodne sportove, prepoznaju i predstavnici lokalne vlasti, kojima je važno da stanovnici Murtera i dalje njeguju i promiču naslijeđe svojih predaka, jer murtersko bućalište nije samo suhoparni sportski teren, nadmetanje ili pobjeda. Tu se stvaraju novi igrači, stvara se posebna prisnost između publike i igrača, ugođaj dobrodošlice i opuštenosti je itekako prisutan, a bućari, koji često podučavaju i goste Murtera ovoj igri, gdjekad znaju proslaviti i nečiji rođendan ili napraviti malu spontanu zakusku za igrače, a da uvijek imaju i rado podijele pića ili jela s publikom.

Travnata površina parka, okolne kamene klupice i zidići samog terena za bućanje, svaku su noć od 19-22 sata cijelo ljeto je na smjene čuvana od raznolike publike, stalnih ili slučajnih navijača svih dobnih skupina. Igra sama po sebi djeluje atraktivno, kao dobro uvježban performans u kojem je svaki igrač ponaosob zapažen- ponekad igrom, ponekad spontanom anegdotom koja ga istakne, kao što je nedavno dočekalo i igrača Špiru.

Inače paralelno i dramski amaterski glumac, kao dugogodišnji član upravnog odbora karnevalske udruge, Vjekoslav Juraga Špiro je „zadužen“ je i za dio prikupljanja materijala tijekom godine u svrhu sastavljanja presude „Krnji Krnjiću“. Kako nije jednostavno čekati u neizvjesnosti čitanje presude za vrijeme manifestacije Baka, gdje se do prve minute predstave ne zna tko će biti „prozvan“ pred brojnim auditorijem, bućarska ekipa, na čelu s jednim od najboljih igrača Tošom uz  još nekoliko humoru sklonih mještana, na bućalištu je svom prijatelju i suigraču priredila pravi humoristični spektakl da ga preduhitri prije „Baka“.


U skladu s povijesnim karakterom igre, a kao moto koristeći stari narodni slogan „ne bi ga htjeli pogoditi, ali ni promašiti“, dva se dana u tajnosti radilo na „baketini“- poslana je paparazzi načinjena fotografija u  tiskaru, iz koje je ubrzo pristiglo dvadesetak majica čiju je prednjicu u velikom formatu zauzimala upravo tajno snimljena portret fotografija Špire. Neprocjenjivo je, kažu očevidci, bilo vidjeti grupu od dvadesetak ljudi kako u istim majicama prilaze bućalištu, te ugledati Špirin izraz lica. Naravno, šala je izvrsno prihvaćena, buće su se valjale i bacale, igra odigrana, uz pobjedu najboljih i popratni „PhotoSession“ za uspomenu, a tko je iduće bućarske sezone na redu, tek će se saznati!

Ako se dvoumite da li zaigrati ili ne partiju buća, donosimo nekoliko osnova igre kako bi vas potakli, a murtersko bućalište, kažu igrači, bit će aktivno do rujna ili čak listopada, odnosno do prvih kiša, kad se teren više ne može koristiti zbog natopljene podloge.

 

Osnovne informacije o bućanju:
Zbog činjenice da za ovu igru nije potrebna snaga i brzina, a ozljede su vrlo rijetke (osim kod neopreznih promatrača, kada se buća ili bulin odbije ili naglo odskoči, pa pogodi nekoga), raširena je među svim dobnim skupinama, od 7 do 90.
Glede činjenice da ne treba imati veliku niti posebno pripravljenu površinu za igrati ovu igru, raširena je u svim sredinama, od ruralnih i malomještanskih sredina, gdje je i najraširenija, sve do urbanih sredina. Igra se na terenu (idealno je ako je ograđen, obično daskama ili zidićima visine 20 cm) dužine 10 (narodno) do 20-30 metara (natjecateljsko), a širina igrališta/zoga je od 2,5 do 4 metra. Buće su izrađene od punog drva ojačanog i učvršćenog čavlima (narodne) ili kovine (natjecateljsko igranje). Kuglastog su oblika, ali promjer nije stalan, ali obično se izrađuje takve da mogu stati u šaku, odnosno tako da mogu ispuniti šaku.
Bulin ili bula, najmanji predmet u igri, izrađen od drveta i obično pobojan crvenom bojom za klasične discipline.Igra se jedan protiv jednoga, dvoje protiv dvoje, a može se i s troje protiv troje igrača, a dopušteno je izbijanje protivničkih ili boća vlastitih igrača, kao i bulina, te kotrljati (“valjati”) ili baciti boću. Kod bacanja, smije se bacati samo tako da boća napravi lûk. Baca se samo iz ispružene ruke odsprijeda. Nisu dopuštena bacanja kao da se “zakucava”, kao u košarci, niti bacanja kao u bacanju kamena s ramena. Nije dopušteno odigravati od ograde (“od šponde”), i bočne i stražnje. Buća koja je izletjela izvan igrališta ne računa se u daljnjem tijeku igre. U slučaju da koja od strana izbije bulin, igra se prekida, i baca se sa strane na koju se bacalo boće, kao da se normalno odigralo sa svim bućama.
Cilj je baciti boću tako da se ona što bliže dokotrlja do bulina. Za svaku boću koja je najbliže bulinu, dobiva se bod (punat). Boduju se samo boće koje su bliže bulinu od protivničkih. Igra se dok jedna od ekipa ne postigne 13 punat.