JOŠ MALO DO USELJENJA OBITELJI KNEZIĆ IZ PETRINJE U NOVU KUĆU: ‘NE POSTOJE RIJEČI KOJE BI OPISALE NAŠU ZAHVALNOST’

Murter - Kornati Općina Murter - Kornati

Tog 29. prosinca 2020. godine i pola minute jakog potresa život šesteročlane obitelji Knezić iz Petrinje, kao i mnogim drugim njihovim sugrađanima, na trenutak se zaustavio, a zauvijek će ostati upamćen kao dan u kojem su ostali bez svog doma.  Danas nakon gotovo godinu i pol njihova nova kuća skoro je dovršena, prije nekoliko dana stavljena je fasada te predstoji unutrašnje uređenje. Tom smo prilikom porazgovarali sa majkom i suprugom  Dunjom Knezić koja nam je otvorila srce i ispričala kako im je proteklo vrijeme od tog kobnog dana.

Živjeli smo u suprugovoj staroj obiteljskoj kući u centru Petrinje, a legalizirali smo je netom prije potresa. Nakon prvog potresa 28. 12, bilo je samo par pukotina te smo i sami procijenili da možemo ostati u kući. Bila je to baš teška noć, suprug i ja smo spavali na smjene jer su djeca bila jako istraumatizirana, nisu mogli spavati, drhtali su, pogotovo naše tada jednoipolgodišnje blizanke. Sestra je već taj dan htjela doći po nas i odvesti nas u Murter, ali osjećali smo se sigurno i nismo željeli otići – započela je svoju priču Dunja koja je po djedu pok. Karabajiću Murterka, sestra joj ovdje živi, a čak je i ona i njena, tada malobrojnija, obitelj provela nekoliko godina ovdje te su se 2013. godine vratili u Petrinju zbog obiteljskih razloga.

Priča nam kako je nakon poluprespavane i ponajviše za djecu traumatične noći, tog 29. prosinca svanuo  divan sunčan dan, statičar je obišao njihovu kuću oko 11 sati, dobili su zelenu naljepnicu i sve je bilo okej.

Ma baš smo bili sretni.. I onda je nedugo zatim krenuo onaj veliki potres, mi smo bili svi u kući, cure su se taman probudile, ležim u krevetu i gledam kako se  zid i strop odvajaju jedan od drugog to ne možeš vjerovat koji je to osjećaj dok ne doživiš. Gledaš kako se to nekom drugom dešava, bili su oni potresi u Italiji, Zagrebu, pa misliš jadni ljudi, ali kad doživiš to je nešto drugačije, na kraju jako mi je drago što smo svih nas šest bili zajedno u kući jer bar sam znala da smo svi okej– priča nam Dunja.

Tada je pokušala dobiti sestru na telefon, ali linije su bile prekinute ili loše i nisi mogao apsolutno nikoga dobiti u tim trenucima. Kad su se napokon uspjele čuti na telefon samo su joj rekli da slobodno sad dođe po njih. Bili su kući, stalno je treslo.

Ulaziš unutra i samo trpaš u vreće uopće ti nije jasno što točno trebaš uzeti, to su situacije u kojima ste u šoku i ne funkcionirate kako treba, najviše sam uzela za djecu, a sebi šta sam uzela, uzela. Izašla sam vani iz dvorišta, vidim kamioni, vojska, evakuiraju dom umirovljenika, skroz nestvarno. Čekali smo do večeri da sestra uspije doćI do nas, jer kako smo u samom centru, bile su blokade na cesti, apokalipsa, bez struje, osim zvuka i bljeskova sirena samo tišina i mrak – prisjeća se.

Kako kaže Dunja, kad su došli u Murter, svi su bili potpuno oduzeti, djeca su bila istraumatizirana, jako je teško bilo spavati iako su bili svjesni da su na sigurnom. No, nakon prvotnog šoka  njen suprug je zaključio da ne može samo tako sjediti u Murteru pa je nakon nekoliko dana otišao natrag u Petrinju pomagati ljudima.

31. ujutro mi govori sestra evo doći će načelnik, tih dana sam se osjećala nikako, mislim došao da se čovjek pozdravi da nam podršku, a on nam kaže ‘evo odlučili smo vam obnoviti kuću’. Ja slušam i ne vjerujem šta on priča. To je bila jako jako brza reakcija. Sada kada razmišljam o tome, da nam Općina nije pomogla, nebi nam nitko pomogao tako brzo, morali bi odselit negdje vani, jer obnavljati kuću o svom trošku i čekati da se država pokrene, a pogotovo sad kad su cijene otišle gore nama nije bila opcija. Kako sada vidimo, obnova ide jako polako, znam da se radi trenutno još uvijek papirologija.

Predstavnici Općine, arhitekt i drugi stručnjaci su već nakon nekoliko dana otišli provjeriti stanje, međutim kad su maknuli knauf i vidjeli oštećenja, ciglu kako je u lošem stanju, odlučili su kako je bolje kuću srušiti i ponovno graditi. Krajem šestog mjeseca država je napokon uklonila kuću, a onda su došli do problema s majstorima i građevinarima, što je bila prava lutrija za naći.

U rujnu je počela izgradnja, a nama je sve to bilo nestvarno, nestvarno da se to baš nama događa, da ste baš odlučili nama pomoći. Jako smo sretni – ganuta nam govori.

Djeca i Dunja su ostali u Murteru do sredine veljače, u međuvremenu su dobili mobilnu kućicu od ljudi koji su htjeli ostati anonimni. Tada su se vratili da ne budu više razdvojeni, bez tate i supruga, ali i nedostajali su im prijatelji koji su ostali u Petrinji. Uglavnom, u tim trenucima najbitnije im je bilo da su zajedno.

Sve je bilo okej, mali je to prostor, moraš se snalazit na svakakve načine djeci je sve to bilo jako zanimljivo, predstavili smo to kao nekakav izlet. Ljeti smo imali klimu, ali kad je došla jesen, vlaga se počela nakupljati, djeca su baš bila boležljiva, nas šestero, kondenzacija i naš mali ‘izlet’ je morao završiti. Trenutno smo kod jednih ljudi u kući u najmu kojeg plaća država, divni su, a najvažnije nam je da im ne smeta dječja graja. Jedva čekamo da se uselimo u našu novu kuću, evo neki dan kad je fasada bila gotova rekla sam mužu da bi se odmah uselila iako unutra nije još uvijek gotovo.

Otac obitelji, Dunjin suprug je keramičar, pa su odlučili da će on odraditi unutarnje uređenje, taj dio posla. Treba još i postaviti knauf, a nadaju se i računaju da će najesen useliti.

Ne znam ni kako se odužiti ni šta reći ljudima koji su nam pomogli, jer jednostavno ne znam riječima izraziti koliko ovo nama znači. Kako to opisati, ma nemam toliko riječi zahvalnosti jer je to iznad svega. Šta reći, kako se zahvaliti? I najmanja pomoć koju su nam ljudi dali je za nas nešto preveliko. Nikome nije bilo lako proći kroz cijeli ovaj proces, vidimo i na drugim primjerima koliko je tešto ovako nešto ostvariti, od papirologije do potrage za radnicima i izvođačima. Evo stvarno nemam riječi. Hvala Vam svima! 

Za kraj, načelnik Toni Turčinov i Općina Murter-Kornati zahvaljuju svima koji su sudjelovali u ovoj akciji i financijskim i materijalnim sredstvima te logističkom potporom dali svoj pečat i zaokružili ovu plemenitu priču. Također, poručuju da će, uz zahvalnice, uskoro objaviti i popis svih koji su donirali  i obitelji Knezić omogućili da nastave svoj život tamo gdje su ga i godinama gradili.